Novi Marof - Vukovar, 03 - 06. lipnja G.G. 2010.
| Article Index |
|---|
| Novi Marof - Vukovar, 03 - 06. lipnja G.G. 2010. |
| Osvrt by Hrki |
| Osvrt by Frenki |
| Osvrt by Ljubo |
| Osvrt by Dario |
| Osvrt by Marek |
| All Pages |
Koliko god bile velike suprotnosti među ljudima, one su u stvari ipak nešto sporedno. Ono što nas dijeli, u usporedbi s onim što nas združuje, bezgranično je sitno.
Združilo se tako 12 prijatelja u jednom dobrom vremenu i zadali su sebi jasan cilj. Da bi isti mogli ostvariti trebalo je proći dugačak i težak put… barem se tako možda činilo…
Pravo pitanje je kako bi bilo da je drugačije - da postoji cilj, ali taj cilj je u nekom drugom, ne tako dobrom vremenu? U vremenu u kojem treba zatvoriti vrata uživanju, opuštenosti, radostima i snovima, a otvoriti vrata teškoćama, bolu, patnjama i spremnostima na smrt. U vremenu kada je sve postalo sivo, tužno i bez smijeha, kada su kuće ostale bez krovova, parkovi bez klupa, ulice bez imena, zemlja bez cvijeća…U vremenu gdje nije bilo previše zdravog razuma, gdje su moćnici okrenuli leđa, a krvnici dolazili na svoje…
Ipak, i tada je mali broj ljudi imao smjelosti ponosno stajati pred svim nevoljama. Svojom su hrabrošću gromovito ošinuli daleko snažniju zvijer, a plašljivcima pokazali mjesto u kutu za povlačenje podvijena repa. Nije ih čak omela ni vrela kiša, nije ih slomio ni orkanski vjetar, ali nažalost potisnula ih je samoća. Predugo su ostali sami…
Danas, kada kod mnogih već sve polako prelazi u tišinu zaborava, u nekima ne blijede sjećanja i nikako ne prestaju nemiri u srcima. Ima još ljudi koji pokušavaju pojmiti strašnu tragediju, ljudi koji će se pokloniti nevinim žrtvama, ljudi koji će suspregnuti suze i zapaliti svijeću.
Danas, kada sunce malo drugačije sja i kada je nebo vedrije boje, združilo se 12 prijatelja i pošli su na put…
Ipak, i tada je mali broj ljudi imao smjelosti ponosno stajati pred svim nevoljama. Svojom su hrabrošću gromovito ošinuli daleko snažniju zvijer, a plašljivcima pokazali mjesto u kutu za povlačenje podvijena repa. Nije ih čak omela ni vrela kiša, nije ih slomio ni orkanski vjetar, ali nažalost potisnula ih je samoća. Predugo su ostali sami…
Danas, kada kod mnogih već sve polako prelazi u tišinu zaborava, u nekima ne blijede sjećanja i nikako ne prestaju nemiri u srcima. Ima još ljudi koji pokušavaju pojmiti strašnu tragediju, ljudi koji će se pokloniti nevinim žrtvama, ljudi koji će suspregnuti suze i zapaliti svijeću.
Danas, kada sunce malo drugačije sja i kada je nebo vedrije boje, združilo se 12 prijatelja i pošli su na put…
Sjećanja nam život grade, uspomene vijenac pletu,
još za život ima nade, nismo sami na tom svijetu.
Dunav stari tiho teče kraj obala Heroja grada,
uspomene dušu liječe i još su nam srca mlada.
Cvajta
________________
NOVI MAROF- VUKOVAR 03. 06. -06. 06. 2010
Moja prva avantura malo većih razmjera sa Mambama, i odmah pogodak u centar… Nije moguće prenijeti sve događaje i emocije proizašle iz ove avanture u komad teksta, ali bum skombiniral nekaj, po domaći... Tko zna, možda me zvrcne učiteljica iz osnovne škole, i napokon pohvali na mojem uratku. 
Možda je najbolje da krenem od samih priprema, kad se čulo u pozadini, joj, ja ne znam dal budem mogel odklačiti… pa meni pucaju špice… ma ljudi moji, sve su to bili čorci!!! Sva desetorica su odvalili ovu relaciju sa biciklima ko od šale! I jedino kaj imam za reći je: -Svaka čast!! Moj naklon do poda, jer, nije mi čudno za dečke za koje znam da treniraju skoro svakodnevno, ali za npr. Frenkija, koji je kroz tjedan u kamionu, lišen bicikla i nekih fizičkih napora, ma, stari, tebi treba neku posebnu medalju isklesati, poznavajući život na cesti...
A Igor i moja malenkost? Pa kaj da vam velim, logističari, sa dva kombija napunjena šatorima i rezervnim biciklima, te potrepštinama neophodnima za ovakvu avanturu. Malo smo bili spori na nekim dijelovima (vjerovali ili ne, ali biciklistička divizija je na nekim dijelovima nas čekala, ha ha) ali najveća nagrada nam je bila kad smo vidjeli vesela lica naših prijatelja, kad su ugledali gablec i gemište, jer ipak, na neki način smo se morali iskupiti za kašnjenje...
Moram spomenuti prenoćišta, svako na svoj način predivno; Prvo Križnica kod Pitomače, kamp do kojega smo došli skelom, i od kojega je drugi dan počela jaka kiša za koju ne znam ni do kud nas je pratila, ali je zato nagrada stigla na kraju dana, kad su nam gostoljubivi domaćini ustupili prostorije kajak kluba Belišće. A isto tako i posljednji kamp u Aljmašu, pored Dunava, di su još dečki smogli snage i za partiju nogometa...
Bil bi grijeh ne spomenuti našeg glavnog kuhara Mareka i njegove delicije svaki dan, a vidi se da i potomak pomalo naginje na njegovu stranu. Dečko priprema roštilj u pola 5 ujutro za sve nas, a dan prije je prošel na biciklu 150 km… Magic family...
Vukovar! -Posebna priča, uvijek bila i bude.
Preporuka svakome tko ima priliku da posjeti ovaj grad, i da svojim očima vidi ostatke jednog tamnog doba naše povijesti, nikad zaboravljene, te da svojim osjetilima osjeti tu bol i patnju, makar i u minimalnim količinama.
Trpinjska cesta, vodotoranj, memorijalno groblje branitelja, spomen-dom Ovčara, ulaskom u kojeg zaboravljate sve nezgode i nedaće, srce vam steže neki obruč, i suza bude u oku kad vidite sve one slike na zidu. Slike ljudi kojima je u spomen ovaj dom podignut, a na podu ispod stakla ostaci njihovih osobnih i identifikacijskih stvari… Spomen-dom za posebne ljude…
Kak sam napisal na početku, nema mogućnosti da sve stane u ovaj tekst, mogu se samo pohvaliti da sam provel 4 dana sa posebnim ljudima, na posebnim mjestima, i svima od srca hvala na svakom trenu provedenih sa vama…
Možda je najbolje da krenem od samih priprema, kad se čulo u pozadini, joj, ja ne znam dal budem mogel odklačiti… pa meni pucaju špice… ma ljudi moji, sve su to bili čorci!!! Sva desetorica su odvalili ovu relaciju sa biciklima ko od šale! I jedino kaj imam za reći je: -Svaka čast!! Moj naklon do poda, jer, nije mi čudno za dečke za koje znam da treniraju skoro svakodnevno, ali za npr. Frenkija, koji je kroz tjedan u kamionu, lišen bicikla i nekih fizičkih napora, ma, stari, tebi treba neku posebnu medalju isklesati, poznavajući život na cesti...
A Igor i moja malenkost? Pa kaj da vam velim, logističari, sa dva kombija napunjena šatorima i rezervnim biciklima, te potrepštinama neophodnima za ovakvu avanturu. Malo smo bili spori na nekim dijelovima (vjerovali ili ne, ali biciklistička divizija je na nekim dijelovima nas čekala, ha ha) ali najveća nagrada nam je bila kad smo vidjeli vesela lica naših prijatelja, kad su ugledali gablec i gemište, jer ipak, na neki način smo se morali iskupiti za kašnjenje...
Moram spomenuti prenoćišta, svako na svoj način predivno; Prvo Križnica kod Pitomače, kamp do kojega smo došli skelom, i od kojega je drugi dan počela jaka kiša za koju ne znam ni do kud nas je pratila, ali je zato nagrada stigla na kraju dana, kad su nam gostoljubivi domaćini ustupili prostorije kajak kluba Belišće. A isto tako i posljednji kamp u Aljmašu, pored Dunava, di su još dečki smogli snage i za partiju nogometa...
Bil bi grijeh ne spomenuti našeg glavnog kuhara Mareka i njegove delicije svaki dan, a vidi se da i potomak pomalo naginje na njegovu stranu. Dečko priprema roštilj u pola 5 ujutro za sve nas, a dan prije je prošel na biciklu 150 km… Magic family...
Vukovar! -Posebna priča, uvijek bila i bude.
Preporuka svakome tko ima priliku da posjeti ovaj grad, i da svojim očima vidi ostatke jednog tamnog doba naše povijesti, nikad zaboravljene, te da svojim osjetilima osjeti tu bol i patnju, makar i u minimalnim količinama.
Trpinjska cesta, vodotoranj, memorijalno groblje branitelja, spomen-dom Ovčara, ulaskom u kojeg zaboravljate sve nezgode i nedaće, srce vam steže neki obruč, i suza bude u oku kad vidite sve one slike na zidu. Slike ljudi kojima je u spomen ovaj dom podignut, a na podu ispod stakla ostaci njihovih osobnih i identifikacijskih stvari… Spomen-dom za posebne ljude…
Kak sam napisal na početku, nema mogućnosti da sve stane u ovaj tekst, mogu se samo pohvaliti da sam provel 4 dana sa posebnim ljudima, na posebnim mjestima, i svima od srca hvala na svakom trenu provedenih sa vama…
Nadam se da se svi opet ubrzo vidimo, sa novim ciljem…
Pozdrav svim Mambama!
Hrky
__________________________
Vožnja života
Ponekad čovjek, duboko u sebi, zna i osjeća, vidi i čuje, trpi i šuti, gleda i plače. Ponekad krene dalje sa istom mukom, sa istom tugom i bez obzira na želju, u nemogućnosti da iskaže, umre i nestane a da nikad ne vrisne, ne pukne i nikad ne poludi od tolike nepravde koja obuzima njegovu dušu. Utopi se ponekad tuga u materijalnom, kratkotrajnom imaginarnom zadovoljstvu, no to traje poput ljetne oluje, brzo i prolazno, žestoko i glasno. Samo ponekad, stvarno rijetko, čovjek istupi iz mase i krene u suprotnom pravcu…
I prije samog polaska kad sam ženi obznanio tu nelogičnu odluku da idem za Vukovar u meni je već bjesnio uragan ponosa, mješavina nečeg strahovito snažnog, ne znam, teško je opisati. Nešto u meni se prelomilo, nešto što je uvijek dio mene, nešto iz onih ratnih dana, nešto što većinom čuči zakopano u duši a javlja se stalno tijekom ljetnih sparnih noći svake godine u kirurški precizno isto vrijeme. Pogled na moje predivne anđele raspiruje te duhove minulih dana no ponekad su jači, ponekad su divlji i neobuzdani, ponekad traže odricanje…
Dok smo mokri, promrzli i smrknuti sjedili u jednoj lokalnoj birtiji ljudi su nas gledali u čudu. Svi osim jednog... sa ponosnim pogledom na granici suza izustio je: Svaka čast dečki… Počastio nas je pićem i odjurio u nepoznato I nije trebao reći da je Hrvatski branitelj, jednostavno se osjetilo u zraku. Nakon toga kiša nas je prala još žešće no nismo više marili za nju. Kalkulacije su ostale negdje duboko zatrpane hrpom entuzijazma i volje lišene svake logike. Pojam ionako nije bio referenca preživljavanja na mjestu kojem idemo.
Znak. Znak grada. Crna slova na žutoj reflektirajućoj tabli. Automobili ulaze. Izlaze. Pitam se možda, pitam se razumljivo. Ima li pravde? Je li uistinu zadovoljena? Da li u automobilu koji prolazi postoji još netko? Netko tko je kriv. Više, manje, nije bitno. Ima li krvi, krvi naših nedužnih, krvi na njegovim rukama. Nisam sretan. Težina spoznaje suživota sa vragom trga moje uporište, spušta me do dna, vrijeđa moje dostojanstvo, skida me i bičuje, gubim razum. Crna slova na žutoj reflektirajućoj tabli. Znak grada... Grad znakova...
Nikad nisam volio biste, kipove i poprsja. Nema u njima ničeg životnog, nema u njima ničeg stvarnog. Umjetnička impresija fascinirana životnim djelom čovjeka. No, pored ove, u sjeni čelične grdosije, pustio sam suzu. I nije me bilo briga, nije me bilo sram. Čovjek i tenk. Turbo vod. Groblje tenkova. Trpinjska cesta. Zamišljam nezamislivo. Zamišljam da stojim ispred upaljene osamdesetčetvorke. Ježim se, osjećam strah. Metalni odraz poprima ljudski oblik. Ispred nas stoji čovjek. General. Njegov pogled umiruje. Strah nestaje. .
Ako vas nove fasade i uspiju na tren zavarati o ne tako davnom krvavom četničkom pohodu na nevini grad, nevine ljude, slika nekadašnjeg vodotornja ubrzo vas osvijesti o pojmu i značenju mjesta gdje se nalazite. U njegovom podnožju pogledajte uvis. Toranj plaće. Tisuće kapi vode pada na vas. Nesvjesno zamišljam krhotine betona koje su padale uslijed udara projektila. Opet tuga. Auti niže na ulici i dalje prolaze. Nedjelja ujutro.
Bijeli križevi. Stotine njih. Prkos. Mladost. Ljubav. Borba. Domovina. Stotine grobova. Na svakom spomeniku Hrvatski branitelj. Blago Zadro, Robert Zadro, Marko Babić…stotine njih. Poželiš ih sve vidjeti, svakom se zahvaliti, svakom se pomoliti. Pitam se da li smo zavrijedili, opravdali tolike žrtve Mi koji uživamo blagodati ako ništa drugo a ono najvrjednijeg blaga a to je sloboda. Ne misliš o tome sada kad imaš sve, život, familiju, sreću… Oni nisu imali izbora. Stvarali su slobodu. Slobodu za Nas... Da li smo svjesni veličine njihova davanja?
Rat je, nažalost,prokleta pojava. Iskreno govoreći, rat je neminovna stvar. Demonska igra zavedenih beskičmenjaka žednih krvi. Želio bih i volio, opisati da je ovdje bio rat. Stvarno bih to želio. Ali termin rat podrazumijeva poštivanje nekih konvencija. Npr. ženevskih konvencija. Nije ovo bio rat. Ne vjerujete? Pitajte onih preko dvjesto duša, mučki ubijenih ranjenika poslije pada Vukovara. Bio je to genocid. Lucidan odgovor pomračenih umova željnih osvete nakon tolikih neopravdanih ljudskih gubitaka. Ubijanje, krv i tama. Istrebljenje a ne rat..
Ovo za nas nije bila samo puka avantura i namjerno sam izostavio same događaje vezane za vožnju koje će, siguran sam, netko puno bolje opisati od moje malenkosti. Zahvaljujem Dariu, Tomiju, Cvajti, Goranu, Marku, Ljubiju, Mareku, Štefu, Tomeku, Igoru i Hrkiju (zadnjem logističkom dvojcu na rođendanskoj torti u Aljmašu) na radosti i sreći kojom su me ispunili na ovoj biciklističkoj vožnji života. Dečki , Hvala…
I na kraju posebna zahvala svim Hrvatskim braniteljima čije nesebično davanje svojeg života mora svima nama biti velika moralna obaveza da i našoj djeci prenesemo poruku, poruku koja ne smije biti prigušena zapadnjačkim, anglosaksonskim načinom brisanja pamćenja davanjem materijalnog u zamjenu za šutnju, istočnjačkim izjednačavanjem žrtve i agresora, poruku čistu i jasnu, i od Boga i od ljudi, a to je: NE ZABORAVIMO… NE ZABORAVIMO VUKOVAR… NE ZABORAVIMO HEROJE.
I prije samog polaska kad sam ženi obznanio tu nelogičnu odluku da idem za Vukovar u meni je već bjesnio uragan ponosa, mješavina nečeg strahovito snažnog, ne znam, teško je opisati. Nešto u meni se prelomilo, nešto što je uvijek dio mene, nešto iz onih ratnih dana, nešto što većinom čuči zakopano u duši a javlja se stalno tijekom ljetnih sparnih noći svake godine u kirurški precizno isto vrijeme. Pogled na moje predivne anđele raspiruje te duhove minulih dana no ponekad su jači, ponekad su divlji i neobuzdani, ponekad traže odricanje…
Dok smo mokri, promrzli i smrknuti sjedili u jednoj lokalnoj birtiji ljudi su nas gledali u čudu. Svi osim jednog... sa ponosnim pogledom na granici suza izustio je: Svaka čast dečki… Počastio nas je pićem i odjurio u nepoznato I nije trebao reći da je Hrvatski branitelj, jednostavno se osjetilo u zraku. Nakon toga kiša nas je prala još žešće no nismo više marili za nju. Kalkulacije su ostale negdje duboko zatrpane hrpom entuzijazma i volje lišene svake logike. Pojam ionako nije bio referenca preživljavanja na mjestu kojem idemo.
Znak. Znak grada. Crna slova na žutoj reflektirajućoj tabli. Automobili ulaze. Izlaze. Pitam se možda, pitam se razumljivo. Ima li pravde? Je li uistinu zadovoljena? Da li u automobilu koji prolazi postoji još netko? Netko tko je kriv. Više, manje, nije bitno. Ima li krvi, krvi naših nedužnih, krvi na njegovim rukama. Nisam sretan. Težina spoznaje suživota sa vragom trga moje uporište, spušta me do dna, vrijeđa moje dostojanstvo, skida me i bičuje, gubim razum. Crna slova na žutoj reflektirajućoj tabli. Znak grada... Grad znakova...
Nikad nisam volio biste, kipove i poprsja. Nema u njima ničeg životnog, nema u njima ničeg stvarnog. Umjetnička impresija fascinirana životnim djelom čovjeka. No, pored ove, u sjeni čelične grdosije, pustio sam suzu. I nije me bilo briga, nije me bilo sram. Čovjek i tenk. Turbo vod. Groblje tenkova. Trpinjska cesta. Zamišljam nezamislivo. Zamišljam da stojim ispred upaljene osamdesetčetvorke. Ježim se, osjećam strah. Metalni odraz poprima ljudski oblik. Ispred nas stoji čovjek. General. Njegov pogled umiruje. Strah nestaje. .
Ako vas nove fasade i uspiju na tren zavarati o ne tako davnom krvavom četničkom pohodu na nevini grad, nevine ljude, slika nekadašnjeg vodotornja ubrzo vas osvijesti o pojmu i značenju mjesta gdje se nalazite. U njegovom podnožju pogledajte uvis. Toranj plaće. Tisuće kapi vode pada na vas. Nesvjesno zamišljam krhotine betona koje su padale uslijed udara projektila. Opet tuga. Auti niže na ulici i dalje prolaze. Nedjelja ujutro.
Bijeli križevi. Stotine njih. Prkos. Mladost. Ljubav. Borba. Domovina. Stotine grobova. Na svakom spomeniku Hrvatski branitelj. Blago Zadro, Robert Zadro, Marko Babić…stotine njih. Poželiš ih sve vidjeti, svakom se zahvaliti, svakom se pomoliti. Pitam se da li smo zavrijedili, opravdali tolike žrtve Mi koji uživamo blagodati ako ništa drugo a ono najvrjednijeg blaga a to je sloboda. Ne misliš o tome sada kad imaš sve, život, familiju, sreću… Oni nisu imali izbora. Stvarali su slobodu. Slobodu za Nas... Da li smo svjesni veličine njihova davanja?
Rat je, nažalost,prokleta pojava. Iskreno govoreći, rat je neminovna stvar. Demonska igra zavedenih beskičmenjaka žednih krvi. Želio bih i volio, opisati da je ovdje bio rat. Stvarno bih to želio. Ali termin rat podrazumijeva poštivanje nekih konvencija. Npr. ženevskih konvencija. Nije ovo bio rat. Ne vjerujete? Pitajte onih preko dvjesto duša, mučki ubijenih ranjenika poslije pada Vukovara. Bio je to genocid. Lucidan odgovor pomračenih umova željnih osvete nakon tolikih neopravdanih ljudskih gubitaka. Ubijanje, krv i tama. Istrebljenje a ne rat..
Ovo za nas nije bila samo puka avantura i namjerno sam izostavio same događaje vezane za vožnju koje će, siguran sam, netko puno bolje opisati od moje malenkosti. Zahvaljujem Dariu, Tomiju, Cvajti, Goranu, Marku, Ljubiju, Mareku, Štefu, Tomeku, Igoru i Hrkiju (zadnjem logističkom dvojcu na rođendanskoj torti u Aljmašu) na radosti i sreći kojom su me ispunili na ovoj biciklističkoj vožnji života. Dečki , Hvala…
I na kraju posebna zahvala svim Hrvatskim braniteljima čije nesebično davanje svojeg života mora svima nama biti velika moralna obaveza da i našoj djeci prenesemo poruku, poruku koja ne smije biti prigušena zapadnjačkim, anglosaksonskim načinom brisanja pamćenja davanjem materijalnog u zamjenu za šutnju, istočnjačkim izjednačavanjem žrtve i agresora, poruku čistu i jasnu, i od Boga i od ljudi, a to je: NE ZABORAVIMO… NE ZABORAVIMO VUKOVAR… NE ZABORAVIMO HEROJE.
Frenki
__________________________
Pozdrav,
ja sam nažalost (ili na sreću) morao ovaj vikend raditi pa se nisam stigao javiti sa osvrtom na Vukovar.
U zadnje vrijeme mi baš ne ide od ruke da puno pričam i pišem, ne znam, valjda je to zbog godina.
Uostalom neka djela pričaju. Ionako je sve rečeno… (MISLIM OPĆENITO O ŽIVOTU - NAŽALOST, PONEKAD I ISKRIVLJENO)
Vukovar??? Meni možda najdraža avantura u životu, još se dojmovi nisu slegli.
ja sam nažalost (ili na sreću) morao ovaj vikend raditi pa se nisam stigao javiti sa osvrtom na Vukovar.
U zadnje vrijeme mi baš ne ide od ruke da puno pričam i pišem, ne znam, valjda je to zbog godina.
Uostalom neka djela pričaju. Ionako je sve rečeno… (MISLIM OPĆENITO O ŽIVOTU - NAŽALOST, PONEKAD I ISKRIVLJENO)
Vukovar??? Meni možda najdraža avantura u životu, još se dojmovi nisu slegli.
Dečki su sve prekrasno opisali, napisali, svaka čast.
Ja ću se samo vratiti na moje početke u Chrnim Mambama. Tada sam napisao:
I JA SAM NA TO JAKO PONOSAN I SRETAN…
Hvala Chrne Mambe
Ja ću se samo vratiti na moje početke u Chrnim Mambama. Tada sam napisao:
TKO SIJE MISAO, ŽANJE IDEJU
TKO SIJE IDEJU, ŽANJE AKCIJU
TKO SIJE AKCIJU, ŽANJE SUDBINU…
TKO SIJE IDEJU, ŽANJE AKCIJU
TKO SIJE AKCIJU, ŽANJE SUDBINU…
danas ću dodati:
SUDBINA MI JE BITI ČLAN ČRNIH MAMBI
SUDBINA MI JE BITI ČLAN ČRNIH MAMBI
Hvala Chrne Mambe
Ljubo
__________________________
Osvrt na najveću bajk avanturu Chrnih Mambi iz predsjedničkog pera
Prvo moram reći da je ovaj naslov malo grub prema svima kojima smo se nakon 450 izvoženih kilometara poklonili na Vukovarskim stratištima. Prvenstveno je ovo bio jedan spomen svim znanim i neznanim hrvatskim braniteljima koji su dali svoje živote za svoju Domovinu i za sve nas. Tek nakon što smo se njima duboko poklonili možemo reći da je ovo bila naša najveća i najsvetija bajk avantura. Mislim da čak i one buduće, koje će premašiti ove kilometre nikad neće moći ponijeti naslov najveća baš zbog svoje misije i cilja.
Sad nakon što sam pričekao nekoliko prvih članaka mogu i ja dodati svoj osvrt. Pošto je Toomy detaljno opisao sam tijek okretanja pedali, moj opis biti će nešto drugačiji.
Taj četvrtak na blagdan Tijelova skupila se ekipa 12- orice Mambi koji su prvo uz blagoslov obitelji, a nakon toga i patera Ante krenuli na jedan put koji je vjerojatno svaki od nas doživio na svoj način.
I taj način je nemoguće opisati, to je jednostavno neki osjećaj koji vam se javi duboko u želucu i prožme vam cijelo tijelo. Mozak u tome nastupa posljednji jer razum teško može objasniti strahote koje je pretrpio Vukovar i njegovi branitelji. A branitelji su bili i djeca i bolničari i svi koji su u tim teškim trenucima pred sam pad Vukovara jednostavno bili u njemu.
Kad prođeš sva ta mjesta strahote jednostavno se upitaš kako je moguće da na takvom mjestu Sunce još ima snage da izađe i zasja, kako li je moguće da su ta ravna i plodna polja prije 18 godina bila natopljena krvlju i prekrivena mrtvim tijelima heroja. I nemoguće je pojmiti svu tu strahotu koja se tamo dogodila.
Nakon svega mogu reći da je moje poštovanje prema Vukovaru i njegovim herojima naraslo i obuzelo me cijelog.
I drago mi je da sam u Vukovar ušao s 11 prijatelja i da sam na putu do Vukovara mogao vidjeti jedno veliko predivno i za mene nedoživljeno područje Lijepe Naše.
Sad nakon što sam pričekao nekoliko prvih članaka mogu i ja dodati svoj osvrt. Pošto je Toomy detaljno opisao sam tijek okretanja pedali, moj opis biti će nešto drugačiji.
Taj četvrtak na blagdan Tijelova skupila se ekipa 12- orice Mambi koji su prvo uz blagoslov obitelji, a nakon toga i patera Ante krenuli na jedan put koji je vjerojatno svaki od nas doživio na svoj način.
I taj način je nemoguće opisati, to je jednostavno neki osjećaj koji vam se javi duboko u želucu i prožme vam cijelo tijelo. Mozak u tome nastupa posljednji jer razum teško može objasniti strahote koje je pretrpio Vukovar i njegovi branitelji. A branitelji su bili i djeca i bolničari i svi koji su u tim teškim trenucima pred sam pad Vukovara jednostavno bili u njemu.
Kad prođeš sva ta mjesta strahote jednostavno se upitaš kako je moguće da na takvom mjestu Sunce još ima snage da izađe i zasja, kako li je moguće da su ta ravna i plodna polja prije 18 godina bila natopljena krvlju i prekrivena mrtvim tijelima heroja. I nemoguće je pojmiti svu tu strahotu koja se tamo dogodila.
Nakon svega mogu reći da je moje poštovanje prema Vukovaru i njegovim herojima naraslo i obuzelo me cijelog.
I drago mi je da sam u Vukovar ušao s 11 prijatelja i da sam na putu do Vukovara mogao vidjeti jedno veliko predivno i za mene nedoživljeno područje Lijepe Naše.
I zato hvala svim Mambama
I zato čestitam svim Mambama
I zato NE ZABORAVIMO!
Pođite sada,
al' pođite šutke!
Znajte, da oni i za vas su pali...
(Fran Mažuranić)
I zato čestitam svim Mambama
I zato NE ZABORAVIMO!
Pođite sada,
al' pođite šutke!
Znajte, da oni i za vas su pali...
(Fran Mažuranić)
Dario Krbot
__________________________
Biciklom do Vukovara – ideja koja se dugo rojila u našim glavama napokon dočekana i sada pomno isplanirana stoji pred nama da je konačno i ostvarimo.
Glavom se isprepliću svakojake misli: je li u ruksaku sve što mi treba…, prognoza nije baš na našoj strani…, što ako mi iznenada opet „zašteka“ vrat…, kako će se ponašati moje izmučeno reumatično koljeno…???
Lagana nervoza prije starta nestala je čim smo prevalili prve kilometre. Vožnja teče u uobičajenoj opuštenoj atmosferi kakva je i inače karakteristična za Črne mambe.
Razgovor s partnerom koji vozi uz tebe na pojedinim dionicama puta otkriva nove spoznaje o njemu ( i obrnuto), komentiramo život kojeg vidimo, osjećamo, naslućujemo oko sebe u ovoj prekrasnoj Slavoniji – toliko bogatoj, a tako siromašnoj i izmučenoj.
Dio puta voziš sam, utoneš u svoje misli, vraćaš se u prošlost, prisjećaš rata kojeg mi zagorci nismo ni osjetili dok je ovaj narod ovdje krvario, borio se i patio za slobodnu Hrvatsku. Kako ovi ljudi danas razmišljaju o tim ratnim danima, jesu li zaboravili ratne traume, može li se to uopće zaboraviti?
Vraćam se u stvarnost zahvalan i sretan što su ratne strahote nestale – s onima drugima koje nas okružuju ipak se lakše nositi.
Uživamo u dobrome drušvu, međusobnoj zafrkanciji, dobrim špagetama i roštilju, prekrasnim pejzažima…
Manje smo uživali u hrkanju, smrdljivim čarapa, neumoljivoj kiši, suhim obrocima….
Uopće nismo uživali u … - čudno, ali čini mi se da nemam primjer za neuživanciju, osim možda onih trenutaka kada ste me, draga moja ekipo, izgubili!!!!!! Iskreno vjerujem da nije bilo namjerno!?
Sve u svemu avantura je bila super!
Ponovilo se što prije na nekoj novoj destinaciji!
Glavom se isprepliću svakojake misli: je li u ruksaku sve što mi treba…, prognoza nije baš na našoj strani…, što ako mi iznenada opet „zašteka“ vrat…, kako će se ponašati moje izmučeno reumatično koljeno…???
Lagana nervoza prije starta nestala je čim smo prevalili prve kilometre. Vožnja teče u uobičajenoj opuštenoj atmosferi kakva je i inače karakteristična za Črne mambe.
Razgovor s partnerom koji vozi uz tebe na pojedinim dionicama puta otkriva nove spoznaje o njemu ( i obrnuto), komentiramo život kojeg vidimo, osjećamo, naslućujemo oko sebe u ovoj prekrasnoj Slavoniji – toliko bogatoj, a tako siromašnoj i izmučenoj.
Dio puta voziš sam, utoneš u svoje misli, vraćaš se u prošlost, prisjećaš rata kojeg mi zagorci nismo ni osjetili dok je ovaj narod ovdje krvario, borio se i patio za slobodnu Hrvatsku. Kako ovi ljudi danas razmišljaju o tim ratnim danima, jesu li zaboravili ratne traume, može li se to uopće zaboraviti?
Vraćam se u stvarnost zahvalan i sretan što su ratne strahote nestale – s onima drugima koje nas okružuju ipak se lakše nositi.
Uživamo u dobrome drušvu, međusobnoj zafrkanciji, dobrim špagetama i roštilju, prekrasnim pejzažima…
Manje smo uživali u hrkanju, smrdljivim čarapa, neumoljivoj kiši, suhim obrocima….
Uopće nismo uživali u … - čudno, ali čini mi se da nemam primjer za neuživanciju, osim možda onih trenutaka kada ste me, draga moja ekipo, izgubili!!!!!! Iskreno vjerujem da nije bilo namjerno!?
Sve u svemu avantura je bila super!
Ponovilo se što prije na nekoj novoj destinaciji!
Sretno svima!
Marek
__________________________
Komentari
"prekrasnoj Slavoniji – toliko bogatoj, a tako siromašnoj i izmučenoj."-ovo kopiram samo zato sto treba naglasiti i ovo je tako dobro napisano....buduci da poznam Daria Krobta i Gorana Vinceka bila sam vam ponudila okrepu i Đakovu ali vam nismo bili uz put....sljedeci put....uglavnom svaka cas....