Iako nekako „oslabljena“, a sve to ponajviše zbog raznoraznih viroza i gripa, uspjela se prikupiti dobra ekipa (Iva, Ivona, Martin, Jurica, Frenkić, Dalibor, Mateo, Jakov i David). Vrlo brzo snijeg je počeo škripati i prštati na sve strane, a smijeh i cika odzvanjali su Visočkom stezom. Bilo je svega; padova, spuštanja, dizanja, kotrljanja… a najviše zabave i veselja!

Kasnije, u toplini kljeti uz čaj, kuhano vino, hrenovke i razne druge delicije lica su sjajila od zadovoljstva. Isprobali su tu Mambići puniti boce s vinom, a od svega im je najzanimljivije bilo „zavariti“ čep (naravno, poduke su dobivali od tateka, tj. dedeka Ivana Bosilja, st.).

Navečer je mjesečina zasjala na kristalima leda i priroda je dobila nove boje. Tada priča o noćnom spustu nije mogla dugo potrajati. Začas su hrabri Mambići pojurili na sanjkama, a mi smo samo mogli čekati da završi ta sretna i luda vožnja. Bilo nam je super i vjerojatno će se nešto slično ponoviti…
…uskoro…

Cvajta