Kada se tog jutra nas petero uz podosta truda naguralo u mali četverosjed i krenulo putem planine, nismo ni slutili kako veličanstvene vizure nam sprema. Kao da je odlučila nagraditi našu odluku da se na kraju godine pozdravimo s njome na najprikladniji način - planinarskim usponom.

U odličnom društvu prolazio sam kroz fascinantne predjele u kojima još uvijek caruje kasna jesen, premda je već davno trebala prepustiti svoj primat novoj zimi, koja nažalost nikako da stigne. No doći će, kad-tad, znam. A kada dođe, zamesti će sve prijašnje tragove i neumitno zavladati u svojoj prekrasnoj surovosti i hladnoći zavijajući u zaborav zasljepljujuće bjeline sve prethodno. Takav je ciklus života. Stvari se mijenjaju - nekad na gore, nekad na bolje - na nama je da u svakoj situaciji izvučemo što više pozitivnog, makar to bila samo škola za ubuduće...
Odjednom, tok misli mi prekine škripa smrznutog snijega pod cipelama te odmah nagonski obuhvatim obzor pogledom; Ispod nas se talasalo more magle koja još čuva jesenske motive, a iznad nas plavo nebo koje se stapalo s horizontom u nepreglednoj daljini pritom ocrtavajući vrhove znanih i neznanih planina. U tom trenu sam se zaista osjećao povlašteno. Biti s dragim mi ljudima na takvom mjestu i dijeleći taj trenutak bilo je zaista neprocjenjivo. Ali istovremeno sam osjetio žal i za onima koji se nisu odazvali zovu planine. Pa možda to oni nemaju u sebi, možda ih to uopće ne veseli i motivi su im sasvim različiti od naših, pomislim. Smijeh prijatelja me naglo trgnuo iz tog osjećaja. Nisam htio da jesen caruje ni trenutka duže te se odlučih u potpunosti prepustiti planini fokusirajući pogled na Alpe. Bile su tu, blizu kao na dlanu i tihim, ali moćnim glasom zovu i vabe one koji čuju. Uzvratih im smiješkom. Vidjeti ćemo se uskoro...

Kazaljke su se brzo omaknule obodom sata te je došlo vrijeme da se pozdravimo s planinom u ovoj godini i da je zamolimo da nas ponovno rado prima i dopušta sretne povratke svojim obiteljima i u novoj 2012. koja je pred nama.